Bio je to veliki dan: Na Koševu Zola, Maldini, Ravanelli, a Bosna puna nade

Mlađe generacije možda i ne pamte, ali sigurno, iako prijateljska, bila je to jedna od najznačajnijih utakmica odigranih u našoj zemlji. Trostruki svjetski prvaci koje su predvodili Zola, Maldini, Toldo... došli su označiti početak boljih vremena. Kasnije su u izjavama za medije govorili da su bili jako žalosni kada su vidjeli razoreni grad koji je tako blizu njihovoj zemlji, u Evropi koja je živjela spokojno, uz MTV i lude devedesete. Italijani su tada donijeli veliku humanitarnu pomoć za djecu, pomogli u obnovi reflektora. Bio je to prvi civilni let na sarajevskom aerodromu.

Okupilo se 40.000 ljudi na stadionu Koševo, zagrmila je himna zemlje koja je zakoračila u svoju mirnu budućnost. Danas takvih scena u glavnom gradu nema.

Gle čuda, uspjeli smo slaviti. Oni koji su bili na stadionu i danas će se sjetiti mladog Hasana Salihamidžića koji je kao vjetar pretrčavao tada najbolje odbrambene igrače svijeta. Dječak koji je iz malene Jablanice pobjegao u svijet, zaletio se na koševskoj travi, kasnije je osvojio sve, a nakon igračke karijere postao i direktor Bayerna iz Münchena.

Na golu je stajao Mirsad Dedić, golman kakvih danas nema, od kojeg ste mogli očekivati bravure, ali i zabavu. Nastupili su Beširević, Pintol, Begić, Jašarević... Ljudi za koje danas rijetko čujete.

Bili su tu Konjić, Baljić, Bolić, Musić, momci koji će u godinama koje dolaze stići pred vrata velikih takmičenja. Nažalost, nijednom nisu uspjeli. No tada, u razorenom gradu, jesu. Slavna Italija poražena je sa 2:1, cijeli svijet saznao je da život u opkoljenom gradu nije stao, da tamo ljudi umiju biti sretniji od drugih i da znaju igrati lopte.

U novembru 1996. rodila se ta želja, da grb i himna BiH budu na velikom fudbalskom takmičenju. Čekalo se 18 godina, čekalo se da ta ljubav i želja postanu punoljetne, i desio se Brazil.

Slavni Italijani ponovo dolaze. U zemlju čiji narod danas muče drugačiji problemi, u zemlju čiji je narod par godina ranije gotovo zaboravio na svoju fudbalsku selekciju. U zemlju koja opet treba veliku pobjedu.

Ljubav je ponovo napolju, u bosanskim sokacima i hercegovačkim mahalama gdje trče djeca u dresovima Zmajeva. Cijeli svijet ponovo može saznati da smo rođeni da patimo, ali i da pobjeđujemo. Treba nam tako malo. Samo još jedna pobjeda. Značila bi, isto kao i te 1996., nadu u bolje sutra, za sve.

BiH - Italija 2:1

06. novembar 1996.
Stadion: Koševo - 40.000 gledaoca
Strijelci: Salihamidžić 5., Bolić 43.; Chiesa 10.
BiH: Dedić, Konjić (Pintul), Begić, Jašarević, Šabić (Dadić), Glavaš, Halilović (Kapetanović), Salihamidžić, Beširević, Bolić (Brkić), Baljić (Musić). Selektor: Fuad Muzurović

Italija: Toldo (Marchegiani), Carnasciali, Torricelli (Apolloni.), Albertini, P. Maldini, Padalino, Di Matteo (Giunti), D. Baggio (Lentini), Casiraghi (Ravanelli), Zola, Chiesa (Simone 46.). Selektor: Arrigo Sacchi

Sudija: Sedlacek (Austrija)